BEJRUTSKE SLIKE
osvane čarobni tepih oblaka,
mekoća perja i zvuk prostora,
kristalna boja novog horizonta.
Evropa je centar nekadašnjeg svijeta.
Sada je Istok carstvo blistavog dana
nad morem i nad pustinjom.
Pješčane obale zapljuskuju oblaci
prozirni od bljeska stakla
sa nebodera.
Ovo je grad stakla, liči na kopnenu luku
i svetionik za brodove i avione.
Morem tek poneka lađa prođe
dostojanstvenim plovom bijele kraljice.
Nebom krstare čelične ptice,
uvijek istom putanjom ponavljaju svoj let.
Nebesko prostranstvo presijecaju bijele linije,
čuje se grmljavina sve dok se ne spoje
more i nebo, a negdje iza je kopno,
duge pješčane plaže ispod visokih planina
pod snijegom. Bejrut, grad kristalne svjetlosti.
Još ponegdje u granama se vide limuni,
oštri listovi oleandra i palmi,
kedrovo drvo sa širokom krošnjom.
Otvara se pogled susretu Istoka
sa zimskim proljećem u Bejrutu.
Hamra, predgrađe crvene svjetlosti,
iznad mora isplovila na brdo,
drveno pristanište i gromade stijena
čuvaju obale.
Prema legendi Hamra je dobila ime
po rumenom zalasku sunca iznad mora
i odsjaju duge koja svoj luk nadvija
nad visokim zgradama na uglovima ulica.
Nikakvog plana nema niti znakova,
iz visine svaka zgrada je paluba broda
sa mnogo nepotrebnih i zaboravljenih predmeta.
Jedino su svjetla sa zgrada živi svjetionici
avionima i brodovima jednako.
Arapska poezija puna je milozvučnosti
čak i u prevodu, slatke ljepote ljubavnog uzdaha,
čežnje, bolnog zvuka frule i ouda.
Pjesma je igra pješčanog vjetra i prostranog neba,
odlazi u visine jer je Bejrut
grad pod kapom snijega.
Egzotična bašta i Palata Sursock u centru
egzil su za umornu dušu Evropljanina
koji je u susretu s Istokom doživio
egzaltaciju duha, renesansu usred
nemirnog protoka istorije
od Feničana, Grka i Rimljana
do Turskog carstva –
sve do silaska
pustinjskih arapskih plemena
na obale mora.
Prolazeći predgrađima Bejruta
ostaju u sjećanju bazilike i džamije,
naslonjene jedna na drugu toliko
da u dnevnoj svjetlosti bacaju sjenke
na pločnike, turiste i vjernike koji ulaze
na otvorene kapije u predvorja mramora.
Arabeske i freske svjedoče o starini i umjetnosti,
o molitvi jednom bogu sa više vjera.
Možda je ovo sudbina Istoka,
bogatstvo duha i božja nemilost
za dvadeset godina građanskog rata
i još ko zna koliko nemira u susjedstvu i kod kuće.
Na Trgu mučenika je spomenik najhrabrijim sinovima
koji su uzdigli zastavu Libana a nakon tri dana
francuski general je skinuo taj simbol arapskog svijeta
i proglasio kolonizaciju zemlje u duhu novih zakona.
Kovčeg od bijelih ruža u Memorijalnom centru –
ljudi ulaze i ćutke prolaze hladnom dvoranom.
Bogate bejrutske gospođe piju kafu na terasama kafea,
govore francuski. Njihova djeca voze autiće i bicikle,
dovikuju se na arapskom koji udvaja glasove,
a stranci čuju ponekad samo grleno k i g i dž.
Moderna arapska poezija i u prevodu
čuva sentiment prošlosti,
bajke iz hiljadu i jedne noći,
neprospavane zime građanskog rata
koji je i danas prisutan po linijama razdvajanja
muslimanskog i hrišćanskog svijeta.
Maronitska crkva je vrlo skromna.
Druzi čuvaju svoju tradiciju, a Aramejci
donose najbolje voće na glavnu pijacu.
Tako to izgleda strancima, sve dok
ne osjete opojnost boja i vegetacije,
meditaciju Istoka prožetu kulturama naroda
različitih po vjeri i običajima,
a istima po sudbinskoj ukletosti
uskog pojasa plodne zemlje uz more
ispod pješčanih brda i kamena.
Biblos je na putu izvan Bejruta,
najstariji grad na svijetu.
To je visoravan zelena od sitnog rastinja
i izvora žive vode oko kojeg je ovdje
nastao prvi grad.
Jedna strana blago se spušta do mora,
uz obalu se vide pješčane plaže i hoteli
nalik na staklene lađe.
Ostaci tvrđave, kameni sarkofazi sa uklesanim
slikama iz Ilijade podsjećaju na ogromnost
grčko-rimskog carstva i kulturu
dugo čuvanu u Nacionalnom muzeju.
Nakon građanskog rata muzej je obnovljen,
impozantan i vrlo posjećen.
Na jednom sarkofagu starac Prijam
moli Ahila za mrtvo tijelo sina Hektora.
Ogromna žalost u očima starca,
bujna ljepota tijela Ahilova,
konji u propnju zaustavljaju dah
kao što je umjetnost
zaustavila ništavilo smrti i zaborava
u slikama istorije i prolaznosti svega ljudskog.
GOSPA OD LIBANA
The just man shall flourish like a palm tree,
like a Cedar of Lebanon shall be grow.
Pravednik se zeleni kao finik,
kao kedar na Livanu uzvišuje se.
Psalm 92:12
Harisa je sveto mjesto udaljeno
dvadeset kilometara od Bejruta.
Dolazi se žičarom uz strmu stranu
i dugo penje iznad krovova i bašti.
Zimsko je doba, ali drveće lista.
Sunce dolazi s mora i penje se u visinu.
Na visoravni je Harisa –
mjesto hodočašća.
Maronitska crkva ima kapelu
nad kojom se diže statua Bogorodice,
poznata kao Gospa od Libana.
Statua je teška petnaest tona i hodočasnici
prilaze bogobojažljivo i sa udivljenjem.
Vidjela sam one što su išli bosi,
bolesne što mole za nadu,
vjernike što utjehu traže,
one što se ne mole a vjeru imaju.
Bogorodica Marija ima raširene ruke,
bogate skute složene u miru
sa zelenilom kedra i jednolično plavog neba.
Pred ovom Bogorodicom nisam klekla
niti su mi na usne došle molitvene riječi.
Možda sam u tišini nešto rekla
misleći kako bih u pletene skute crnopute žene
sa velom preko čela mogla molitvu reći
u slavu života, palmi i limunovog cvijeta.
Čule su se ptice u visini, dok su hodočasnici
stajali pod skutovima svete žene –
njene su raširene ruke grlile prignute glave
u molitvama za zdravlje i sreću mirnog života.
Gospa od Libana je simbol katoličke vjere,
i svake vjere u dobro i blagostanje svijeta.
Veleljepnost Bogorodice uliva strahopoštovanje
pred beskrajnim prostranstvom mora i nebeske visine.
Došlo je nenadno sjećanje na male statue Bogorodice
uz ognjišta i bakrene sudove za jelo.
Bogorodica Marija je posvećivala i upućivala
vjernike na život u miru i slozi.
Zaklanjala od zločina i smrti.
Osmijeh na njenom licu
skinut je sa ženskog lica
ispod tananog vela.
Gospa od Libana je Bogorodica, bogomajka,
njoj pripada slava libanskih naroda.
Molitva za mir i hranu pod njenim okriljem
slava je i čast koju domaćin poklanja svome gostu.
Njena veličina u neprirodnim dimenzijama tijela,
metafora je duha koji se pred životom klanja.
Svaka vjera na putu hodočašća
predana je molitva kedru, suncu i nebu –
iznad pjeskovite obale i vrhova planina
pod vječnom bjelinom snijega.
Gospa od Libana je sveta žena, majka,
pred njenim božanskim likom svakom se čovjeku
vraća dostojanstvo, spokoj porodičnog života
i duh blaženog mira na vjetrometini rata.
Sa udivljenjem hodočasnici pamte Harisu,
okruženu kedrovom šumom i bujnim rastinjem Mediterana.
TUŽNA PJESMA GORJA
Kedrovo drvo
je simbol
na zastavi Libana.
Proputovalo je svijetom
do bogatih dvorova i palata.
Kedrova šuma
je tamnozelena,
grane se prostrano šire
prema svjetlu.
Plava kraljevska boja
prosijava zlatnim koncima
do tla posutog suhim iglicama.
Pješčane staze su meke
široke i cijela šuma svijetli
bajkovito i blago.
Kedrovo drvo je plemenita građa,
simbioza oporog pijeska i vode
koja iz kamena iskri.
Ispod je dubina mora
neprozirna od sjene,
zlatnožutim sjajem
obrubila je svako stablo.
Kedar je tamnozelen, širok,
korijenom vezan za kamen.
Simbol je života i Libana,
zemlje uz pješčane obale mora
ispod vrhova brdâ.
Kedrova šuma
je puna ptica,
svjetla i mirisa.
U sjećanje je doplovila lađa
od kedrovog stabla.
Vesla su duboko usjekla
staze – od feničanskih galija
do danas.
Usamljeno je drvo kedra
na visoravni
blizu neba.
Cvjeta u jesen.
Krošnja je prozirna,
bogata žutim šišarkama,
pticama,
i tužnom pjesmom
gorja
o nesretnoj
sudbini
tankog pojasa
zemlje
uz obale mora.
Bejrut, 2014.
